Posebne mere tajnog prikupljanja jesu svi oni načini prikupljanja podataka koji omogućavaju da se bez znanja osoba, grupa i/ili organizacija koji su predmet istrage prikupljaju podaci o njima.Sve posebne mere mogu se podeliti u dve velike grupe:
1. Mere čijim se korišćenjem manje ili neznatno zadire u ljudska prava i slobode. U ovu grupu mera spadaju tradicionalne operativne mere, kao što su razgovori sa licima, tajno praćenje i snimanje lica, infiltracija u grupe i organizacije, pribavljanje dokumentacije, uvid u javne evidencije i druge zbirke podataka javnih vlasti. Sa širenjem svih vidova komunikacija, došlo je i do porasta značaja javnih izvora prikupljanja podataka, pa bezbednosno-obaveštajne službe i policija prikupljaju i analiziraju podatke i iz medija, sa TV i interneta.
2. Mere čijom se upotrebom značajno ograničavaju ljudska prava, a posebno pravo na privatnost. To su najčešće mere kojima se ostvaruje uvid u sadržaj svih vrsta komunikacija, ali i mere kojima se pribavljaju statistički podaci o ostvarenim komunikacijama (tzv. uvid u zadržane podatke), kao i tajni pretres stana, što je jedna od najagresivnijih posebnih mera za tajno prikupljanje podataka.
Posebne mere za tajno prikupljanje podataka predstavljaju osnovno sredstvo rada bezbednosno-obaveštajnih službi i policije, bez čije upotrebe je njihov rad nezamisliv. Međutim, u poslednje dve decenije sve širi krug subjekata, kao što su poreski i carinski organi, agencije i uprave za sprečavanje pranja novca, dobija pravo da primenjuje pojedine posebne mere. Postoje dva razloga za ovakav trend. Najpre, došlo je do naglog porasta međunarodnog (organizovanog) kriminala, šverca, poreskih utaja i pranja novca, pa se javila potreba da se ove mere primenjuju i prilikom vođenja istraga o ovim krivičnim delima. Drugo, navedeni organi postaju sve samostalniji, odnosno sve manje zavise od policije i službi bezbednosti tokom vođenja pojedinih istraga.
Nagli porast (organizovanog) kriminala i industrijske špijunaže, te nedostatak resursa državnih bezbednosnih institucija da odgovore na njih uticao je na to da i nedržavne organizacije, odnosno privatne firme koje pružaju usluge bezbednosti (privatne obaveštajne i detektivske agencije) dobiju pravo da primenjuju određene posebne mere tajnog prikupljanja podataka. Zakoni najčešće daju pravo privatnim bezbednosnim firmama da prikupljaju podatke razgovorima sa licima, iz javnih evidencija i drugih zbirki podataka javnih vlasti, iz javnih izvora podataka, kao i praćenjem lica. Međutim, nije neuobičajeno da ove firme u trci za profitom koriste i znatno intruzivnije posebne mere, uključijući u to i prisluškivanje. Ova nezakonita praksa je postala moguća jer su moćni prislušni uređaji postali jeftini i dostupni, te država ne može dobro do kontroliše rad brojnih privatnih bezbednosnih firmi.
Postoje dve glavne svrhe radi kojih državni organi tajno prikupljaju podatke. Prva je radi zaštite i unapređenja nacionalne bezbednosti, odnosno radi predupređivanja rizika i pretnji po bezbednost građana, društva i državnih institucija, kao i najvažnijih ekonomskih i drugih vitalnih interesa društva i države, koje mogu doći od različitih pojedinaca i grupacija (npr. ekstremisti, teroristi), kako unutar matičnog društva, tako i iz inostranstva. Ona podrazumeva prikupljanje podataka i informacija o aktivnostima, planovima ili namerama različitih domaćih i stranih, državnih i nedržavnih aktera, njihovu obradu i analizu i blagovremeno dostavljanje različitim korisnicima, a pre svega državnim rukovodiocima kako bi oni donosili što ispravnije odluke. Dakle, ovde je prevencija na prvom mestu jer je glavni cilj sprečiti da se realizuju različite pretnje i po interese države i po interese društva. Ova svrha prikupljanja podataka svojstvena je, pre svega, bezbednosno-obaveštajnim službama.
Posebne mere se primenjuju, zatim, i radi procesuiranja raznovrsnih krivičnih dela (uglavnom težih) pred sudovima. Ovo prikupljanje podataka je karakterističnije za policijske organe i organe za primenu zakona, nego za bezbednosno-obaveštajne službe. Mada su, u poslednje dve decenije zbog porasta (međunarodnog) organizovanog kriminala, te njegovog preplitanja sa terorizmom i ekstremizmom, kao i sa drugim bezbednosnim pretnjama, bezbednosno-obaveštajne službe u pojedinim (uglavnom) tranzicionim državama uključene i u istrage krivičnih dela. Druge razloge valja tražiti i u činjenici da su ove službe potekle iz zemalja sa autoritarnim nasleđem, gde su službe bezbednosti obavljale i značajan deo policijskih poslova (otud naziv tajna policija).
Međutim, primetan je i obrnuti trend, u kome policijski organi primenjuju posebne mere radi prevencije organizovanog kriminala. Tako su neke države formirale posebne organizacione celine u okviru policijskih struktura, dok su druge ustanovile posebne, nezavisne policijske agencije koje preventivno prikupljaju podatke o aktivnostima i namerama organizovanih kriminalnih grupa (npr. britanska Nacionalna agencija za borbu protiv kriminala, eng. National Crime Agency).
Danas, u vreme nagle i globalne ekspanzije privatnih firmi koje pružaju bezbednosne usluge možemo govoriti i o trećoj, komercijalnoj svrsi prikupljanja podataka. Privatne bezbednosne kompanije prikupljaju podatke za potrebe privatnih, ali i državnih klijenata koji ih angažuju putem ugovora. Ugovara se pružanje različitih usluga, kao što su provera vernosti bračnog partnera, pronalaženje nestalih lica i predmeta, prikupljanje sudskih dokaza, kontraobaveštajna i bezbednosna zaštita firmi i poslova, provera poslovne sposobnosti i sl. U poslednjoj deceniji primetno je da državni organi angažuju privatne obaveštajne agencije da prikupljaju podatke radi zaštite nacionalne bezbednosti, u čemu prednjače razvijene zapadne države.
Primenu posebnih mera tajnog prikupljanja podataka koje predstavljaju manji stepen kršenja ljudskih prava (npr. tajno praćenje na otvorenom prostoru) odobravaju direktori bezbednosno-obaveštajnih službi i direktor policije, odnosno javni tužilac (za kontrolisanu isporuku). Međutim, za primenu mera kojima se značajnije ograničavaju ljudska prava (npr. tajni nadzor nad komunikacijama) potrebno je odobrenje nezavisne instance, izvan institucije koja primenjuje mere, što je najčešće sud. U ovom slučaju direktori bezbednosno-obaveštajnih službi, kao i javni tužioci (ukoliko je reč o primeni mera za potrebe vođenja krivičnog postupka) predlažu primenu mera, a sud ih odobrava pisanom naredbom.
U zakonima nisu propisani previše strogi standardi za primenu posebnih mera privatnim obaveštajnim i detektivskim agencijama, jer im je dozvoljena upotreba samo onih mera kojima se manje zadire u privatnost. Tako je ovim agencijama za primenu mera potreban ugovor sa klijentom, na osnovu kojeg one dobijaju pisano ovlašćenje za vršenje ugovorenih usluga. Ove agencije potom podnose pisani Zahtev za davanje podataka i traže podatke od organa/institucija koje ih čuvaju (npr. bolnice). Naravno, privatne firme i agencije moraju biti registrovane i licencirane za obavljanje detektivske delatnosti, te njeni uposlenici moraju imati i posebne legitimacije.
S obzirom na to da posebne mere predstavljaju tajni i izuzetno intruzivni način prikupljanja podataka, potrebno je ispuniti određene uslove da bi one bile primenjene. Potrebno je:
Kako bi primena bila valjana, posebne mere moraju biti jasno definisane zakonima, a ne podzakonskim aktima.s To podrazumeva da su posebne mere pobrojane, da su uslovi njihove primene i procedure za odobravanje jasno definisani, kao i da su instance nadzora i kontrole jasno određene. Važno je, takođe, da postoji i višestepenost odobravanja, odnosno da se instanca koja predlaže primenu posebnih mera razlikuje od instance koja je odobrava. Uz to, instanca koja odobrava primenu posebnih mera kojima se značajno ograničavaju ljudska prava (tajni nadzor komunikacija) mora biti nezavisna u odnosu na organ koji predlaže primenu mera, što je najčešće sud.
Osim ispunjenosti formalno-pravnih principa i uslova za primenu posebnih mera, izuzetno je važno da budu ispunjeni i suštinski uslovi za njihovu primenu. Najpre, potrebno je da postoji osnova sumnje da neko lice, grupa ili organizacija ugrožava bezbednost ili priprema radnje usmerene protiv bezbednost i interesa države i društva, odnosno da priprema ili da je izvršila teško krivično delo. Potom, važno je da ove pretnje i krivična dela ne mogu biti otkriveni, predupređeni ili dokazani drugačije osim primenom posebnih mera, odnosno bez njihove primene to bi bilo jako teško. To praktično znači da službe bezbednosti i policija ne mogu drugačije doći do saznanja o činjenicama, a ukoliko bi se primenio neki drugi način prikupljanja podataka, to bi znatno produžilo istragu. Dakle, važno je da je primena mera nužna, odnosno da se jedino njihovom primenom može zaštiti i ostvariti neki legitiman interes ili cilj.
Međutim, za valjanu upotrebu mera nije bitno samo to da je njihova primena nužna, već i to da su primenjene mere srazmerne cilju koji se želi postići. Tako, treba uvek sagledati da li primena konkretne mere (a ne samo mera uopšte) vodi do uspešnog ostvarenja cilja ili se cilj može ostvariti i primenom neke druge mere koja je delotvornija ili kojom se manje ograničavaju ljudska prava. Isto tako, primena posebnih mere ne sme se bez jasnih i konkretnih razloga širiti na druge subjekte, niti se njihova upotreba sme produžavati ako za to ne postoje valjani razlozi. Štaviše, pravilo je da se upotreba mera mora okončati i pre roka ukoliko je postignuta svrha njihovog korišćenja.
Osnov sumnje predstavlja grupu indicija, odnosno činjenica i okolnosti koje posredno ukazuju da neko lice, grupa ili organizacija priprema radnje usmerene protiv bezbednost i interesa države i društva, odnosno da priprema ili da je izvršila teško krivično delo. Osnov sumnje predstavlja polaznu osnovu za istrage koje vode državni organi te zato ne sme biti puko nagađanje ili spekulisanje, već mora imati određeni stepen verovatnosti. Sumnja mora biti zasnovana makar na dve indicije o konkretnim akterima koji predstavljaju moguće izvore bezbednosne pretnje ili počinioce krivičnih dela. Ukoliko kao primer uzmemo događaje visokog rizika, opštu sumnju predstavljalo bi to da će doći do incidenata na utakmici, na primer, između Srbije i Albanije. Osnov sumnje bi u ovom slučajevu bili konkretni podaci (npr. dobijeni operativnim radom) o tome da neka lica pripremaju incident, na primer, korišćenjem drona, što bi opravdalo primenu posebnih mera radi predupređivanja bezbednosne pretnje.
Za nekonsolidovane demokratije u kojima su institucije izuzetno slabe (posebno pravosuđe) nije neuobičajeno to da dolazi do čestih grešaka tokom odobravanja posebnih mera. Rezultat toga je neopravdano kršenje ljudskih prava osoba koje su bez valjanog osnova stavljene pod posebne mere. Ukoliko je svrha primene posebnih mera prikupljanje dokaza za procesuiranje krivičnih dela, pogreške tokom njihovog odobravanja mogu dovesti i do toga da njihovi rezultati ne mogu biti upotrebljeni prilikom donošenja sudskih odluka u krivičnom postupku, što može ugroziti ishod celog slučaja pred sudom. Tokom odobravanja mera javljaju se raznovrsne greške:
Otud je jako važno da svi organi koji učestvuju u predlaganju, odobravanju i nadziranju što detaljnije provere da li su ispunjeni svi prethodno opisani uslovi za primenu ne samo posebnih mera uopšte već i konkretne mere koja se primenjuje.
Kao što smo prethodno napomenuli, nadležni sudovi su najznačajniji organi koji nadziru i kontrolišu primenu posebnih mera iz nekoliko razloga. Najpre, sudovi odobravaju mere te mogu i odbiti njihovu primenu ako nisu ispunjeni svi zakonom propisani uslovi. Oni, takođe, mogu naložiti uništavanje materijala prikupljenog primenom mera ukoliko se ne pokrene krivični postupak ili ukoliko su mere primenjene suprotno zakonu. Konačno, službe bezbednosti i policija dužni su da sudovima dostave izveštaje o primenjenim merama, kao i materijale prikupljene primenom mera nakon okončanja njihove primene, ali i pre toga ukoliko to nadležni sud zatraži.
Zaštitnik građana i Poverenik za informacije od javnog značaja i zaštitu podataka o ličnosti mogu pokrenuti postupak kontrole zakonitosti i pravilnosti primene posebnih mera ukoliko im se građani obrate putem podneska, ali i samostalno (ex officio) ukoliko su došli do saznanja da je bilo kršenja ljudskih prava. Predstavnici obe institucije imaju pristup podacima koji su klasifikovani najvećim stepenom tajnosti („državna tajnaˮ), za šta su prošli i najstrožu bezbednosnu proveru.
S druge strane, Odbor za kontrolu službi bezbednosti Narodne skupštine ovlašćen je da kontroliše primenu posebnih mera naknadno (post festum), odnosno tek po njihovom okončanju. Cilj ovakvih kontrola jeste, pre svega, otklanjanje sistemskih slabosti i propusta izmenom propisa i procedura ukoliko su slabosti i propusti uočeni tokom kontrole.
Dalje, svaki organ koji primenjuje posebne mere (službe bezbednosti i policija) ima u okviru svoje strukture i unutrašnju kontrolu. Ona bi, iako ima karakter „samokontroleˮ, zapravo trebalo da bude prva linija odbrane integriteta tih institucija, odnosno valjane upotrebe primenjenih mera. Međutim, u Srbiji unutrašnji kontrolni mehanizmi nisu dovoljno razvijeni, te su i rezultati njihovog rada jako skromni.